Robert Roklicer čini vidljivim namjeru da u svojim pjesmama, pa i u najnovijoj zbirci koja očigledno nastoji ići protiv struje poznatih pisaca ljubavnih pjesama, učini ravnopravnim takmacem erotsku matricu pjesme, njezino robusno ukazivanje na to da upravo erotsko, bilo ono smiješno ili lakrdijaški tragično, preostaje kao dokaz življenja i postojanja. I dok klasična ljubavna pjesma nastoji sublimirati strasti i uzvisiti (zajednički) doživljaj erotskog (i duhovnog?) sjedinjenja, Roklicer nastoji što lapidarnije opisati u stihovima zbližavanje i istovremeno razdvajanje partnera koji su nekovrsni društveni i erotski zamorci kratkotrajnih ljubavi. No, oni su upravo stoga pjesniku važan ispis postratnog, malodušnog vremena, koje se neprestano opire potpunoj marginalizaciji, ali uz to pruža mogućnost lakog, razumljivog distiha, vijonovske ironije kojom naglašava kako ljudska slučajnost može biti više nego izvor gorkih, duhovitih i dokumentiranih sličnosti (Tamari s kurjim očima, Razgovarajući s njenim sisama, Proleterska pjesma o hemoroidima). Dapače, pjesnik će u knjizi koristiti aktualnosti, svakidašnja zbivanja, ponekad uzimajući kao predložak i kakav novinarski uradak ili televizijsku emisiju Big Brothersa (Novi isti dan, Singing In The Rain, Jeftine cipele, Popiši me). Tako se Roklicerova erotska provokacija ukazuje kao naznaka strasti sve utišanijeg i društveno marginaliziranog života, koji doduše uvijek na raspolaganju ima gorku i duhovitu poantu (Umalo da nisam, Puno ničega, Novi list isti dan, Kad budem mrtav i nijem).
Roklicer u najnovijoj knjizi pjesama ulazi još dublje u naizgled površinsku jednoličnost i ponavljajuću želju za životom, koji će se uvijek dvosmislen otkriti pred pomalo umornim junakom i njegovom duhovitom ali i samoironičnom gestom.
Branimir Bošnjak

PODACI O AUTORU
ROBERT ROKLICER (Vukovar, 1970.) osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a nakon toga pohađao gimnaziju u Fellbachu (Njemačka). Studirao je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Od 1995. godine do 2000. godine radio je u novinarstvu. U tom periodu mnoge njegove književne, filmske i kazališne kritike te eseje prenose eminentne tiskovine diljem svijeta (primjerice - francuski list Le Monde – «Granatiranje Zagreba»).
Povremeno radi kao scenarist u Dramskom programu Hrvatske televizije i Jadran filmu. Objavljeno mu je ukupno deset knjiga, od čega sedam zbirki poezije: "Underground", "O čemu pričaš", "Pivo ne ostavlja mrlje od kave", "Tamo gdje si ti, nema paukova", "Bez detalja, molim", "Nebo nek' je i dalje samo nebo", „Četrdeset antiljubavnih i jedna nekorektna“, zatim roman "Žene, luđaci i malo dobrih pedera" te dvije knjige kratkih priča: "Oprosti, a i ne moraš" i "Kako se ubiti" koja je ujedno prevedena i objavljena u Republici Srbiji u nakladi izdavačke kuće "Draganić». S poezijom i prozom zastupljen je u desetak antologija, panorama i zbornika u Hrvatskoj i inozemstvu. U prepjevu Grzegorza Latuszynskog pjesme su mu objavljene i u Poljskoj, u Antologiji hrvatskog pjesništva XX stoljeća pod naslovom "W skvarze slonca, w chlodzie nocy", u varšavskoj nakladničkoj kući "Agawa".
Između ostalog, dobio je više priznanja i nagrada za svoj književno - stvaralački rad: „Nagradu Matice Hrvatske“, „Nagradu Brod knjižara“, „Nagradu Fran Galović“ i „Nagradu Dubravko Horvatić“.
Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Od 2008. godine predsjednik je i voditelj kultne zagrebačke tribine Jutro poezije. Glavni je urednik biblioteke „Lude gljive“ te je uredio dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora.
Živi u Zagrebu.

Od mnogih hrvatskih pjesnika Ružica Orešković (rođena 1933. u Perastu, a umrla 1993. u Zagrebu) naslijedila je ne samo čežnju ka slobodi pjevanja i življenja, nego i svojevrsnu boemsku društvenost koja joj je priskrbila mnoštvo prijatelja i poklonika.

Među osnivačima je legendarne tribine Jutro poezije, a dugo vremena je i domaćica ili voditeljica poetskih okupljanja, tako da su generacije pjesnika upravo tu doživjeli pravo otkriće vlastitog izbora. Ružica Orešković objavila je knjigu pjesama Krila ulice 1963. godine, a potom se nižu Podivljali golubovi (1968.), Proročanstvo trava (1976.), Vežem dušu konopcem (1983.), a članica Društva hrvatskih književnika postaje 1984. godine.

Pjesma Ružice Orešković gotovo uvijek nastoji dosegnuti i spojiti u svojevrsni zagrljaj 'ljudsku dušu' i 'nebo', 'hram i vino', gdje je pjesnikinja ne samo uslužna domaćica, nego i sama ne razlikuje nebo od čovjeka, ali isto tako pjesnikinja moli da izmisli gospod osmi dan kako bi mogla dohvatiti vlastitu ljubav koja joj izmiče, dok se robijašu snova skinu okovi i ne dostigne čak i željenu 'nijemost' kojom bi se dokazala vrijednom ljubavi!

Iako se čitatelju može učiniti kako je glavna tema pjesništva Ružice Orešković svojevrsna uskraćenost, ne samo u ljubavi koja je tako varljiva da joj je to 'prešlo u prirodu', nego i uskrata vitalnih ljudskih potreba, kao pjesnikinja ona svoju uskraćenost čini javnom, ali i 'obvezom' prema vlastitu životu, koji nastoji živjeti s prijateljima i u okruženju koje prepoznaje kao svojevrsni zajednički 'emocionalni dom'.
Pjesnikinja ironično ali i dobrodušno objedinjuje ono što čini čovjekov svijet: pjesmu i istinu, upravo ono po čemu je Ružica Orešković nesumnjivo zaslužila biti dio hrvatske poetske memorije.

Već u prvim stihovima zbirke „Sanjajući anđela“ Husić iskazuje jednu od dvije postojane sastavnice svoga pjevanja. Prva, pozicija pjesnika kao sudbinom (rođenjem?!) određenog svjedoka svijeta i njegovih mijena, čak moralnog arbitra, onog koji je vazda raspet, usprkos čistoći, dobroti pa i ljepoti vlastitih namjera, koje nitko ne razumije i ne prihvaća. Iz toga prirodno slijedi druga sastavnica: pjesnik je gubitnik po pozivu, govornik za gluhe uši, s egzistencijalnom jezom zagledan u groblje vlastitih iluzija.

Knjiga pjesama Nebo nek' je i dalje samo nebo istrajava u napetosti između početnoga (jezičnoga, ludičkoga) uzvika, poriva za govorom, igrom, ali se istodobno situira i smješta u prostor svakodnevnoga. Razmjena je to između govora, dakle, onoga što nas neposredno okružuje, troši i obespravljuje i jezika kao prostora moći koji institucionalizira naše želje, žudnje, snove. Riječ je o potrebi da se prašini i prolaznosti vlastitog života da na pravu i snazi, da se preko pjesničkog teksta stekne pravo glasa. Pjesništvo je, naizgled paradoksalno, u takvom rasporedu figura ulaznica za bolji život.

Nove pjesme Roberta Roklicera unekoliko nam donose nove vedre perspektive, dok se izbjegava afirmacija prostora sjena i tame. U svakom slučaju riječ je o oplemenjenom odnosu prema svijetu, ljudima i prirodi te o brojnim refleksijama na povijest umjetnosti, književnosti i filozofiju. Već sa svojim naslovom metamorfozira kao u primjerima: «Bog u čaši vode«; «medvjeda u drvo»; «more u stolnjak» i tako dalje. Jedan podnaslov renovira drevno poimanje da je zemlja ravna ploča što opet sugerira princip oprečan nebu, kao pasivni princip aktivnome i kao ženski aspekt muškom aspektu pojavnoga.

U pjesmi, koja je istom alegoreza, pod naslovom: «Ti koji nas kroz tisućljeća mamiš» pjesnik dokazuje da nije indiferentan prema biblijsko-evanđeoskim temama. Budući da je po srijedi ta vrsta figure ne može se posvema pozivati na filozofsku interpretaciju, iako je pjesnik u svakom slučaju mudroslovan. Njegova zamisao individualiteta, koji je lijepo tonirana vrijednost usklađuje se s modernošću, ili točnije s neomodernitetom i lirskom postojanošću. Osjećaju se i mitske aluzije kao u pjesmi: «U potrazi za Erebom». On će filozofske dualitete vješto poetski razvijati uz lijepe slike i simbole: «nešto-ništa»; «dobro-zlo»; «mrtvi i živi (biti i nebiti).

Naslov drugog ciklusa jednostavna je poetska slika: «Orah na kojem je vinova loza», iako, cijela se njegova knjiga može shvatiti kao jedan monolitni ljubavni dijalog. U dojmljivoj pjesmi «Sa sikstinske kapele» pjesnik živi iznutra one istine koje neki pjesnici sagledavaju izvana. Zaista, sugestivnost i naglo obraćenje izvanredne je vrste. Pred nama je nešto kao visoki stupanj pomirenosti s Gospodom (Svevišnjim), Mojsijom i Michelangelom. Bez strasti vjerskog samopreziranja, dosjetljivo i upečatljivo, što je Roklicer pokazivao i u ranijim svojim pjesmama.

Poante su mu također snažne u pjesmovnom, odnosno, značenjskom klimaksu. Njegovo lirsko «Ja» je i «Ja» za svakog drugog te on zaista nije pjesnik koji utihnjuje, iako stanuje u svojoj diskreciji. To je ciklus s povijesno putničkim nadahnutostima, s mnogo referenci s bivših putovanja što ovim stihovima daje europsku verifikaciju. Pjesnik i nadalje razvija vlastita jezična sredstva za fiksiranje i poetsko komunikacijsko sporazumijevanje. Erotsko je također ostavština od ranije, ali sada s više lirizma i nježnosti, kao da sada različito vidi i misli ljubavnički svijet (pjesme: «Vrati se Iris»; «Promatrajući golu Lukreciju»).

Po tim se pjesmama, u kojima cirkulira vrela krv, dobro vidi da za njega jezik nije samo sistem znakova, već on zadobiva različite stupnjeve konkretizacije, napetosti i olujnosti sjećanja. Egzotizam je prisutan u više pjesama. U njima osjećamo gotovo mistično iskustvo, kada je riječ o dalekim krajevima, a to je ujedno za autora uobičajeno središte njegove osobne energije kojom nas zapljuskuje. Kod publike će, svakako, ove pjesme izazvati pozitivne čitalačke rezonancije. A ono što začuđuje, i što svakako treba istaknuti, čini se da Robert Roklicer nema bliznika u sklopu srednje generacije suvremenih hrvatskih pjesnika.

Sead Begović

Riječ poezija obično nas asocira na birani, izrazito ritmiziran govor, na nizove rima, glasovnih, sintaktičkih i semantičkih figura kojima se oblikuje lirski iskaz kao verbalni i spoznajni unikat. Susret s tako shvaćenom poezijom pretpostavlja urotničko sudjelovanje u tajnoj komunikaciji i iznimnu sposobnost dešifriranja simbolike pojedinih riječi i znakova. Sve što pjesma govori – govori  duboko i posredno. Sve što možemo shvatiti, moramo iznova kazati.

Postoji, međutim, i poezija koja se naglašeno udaljuje od naznačene predodžbe, glasna i izravna, trpka i sirova, poezija na prvu loptu. Njome se istodobno gestualno posreduje kakvo – pojedinačno ili opće – iskustvo i proširuje spektar pojavnih oblika pjesničkoga govora. U hrvatskome kontekstu inačice takve poezije javljaju se od pedesetih godina 20. stoljeća do danas, a naziva ih se, među inim, frajerskim, estradnim i stvarnosnim pjesništvom, odnosno poetskom dosjetkom. Pisanje Roberta Roklicera nesumnjivo pripada tom odvjetku pjevanja, praksi čiji autori govore i kad muze šute. I tome najbolje svjedoči autorova treća zbirka Pivo ne ostavlja mrlje od kave. Izravnost i žestina karakteriziraju je na svim razinama – tematskoj, iskazivačkoj i stilskoj.