Patuljasti kunići dolaze iz porodice dvojezubaca (Langomorpha , Lagos (Gr) = "zec", morpha (Gr) = "oblik" ), često se pogrešno misli da oni spadaju u glodavce. Uz kuniće u dvojezupce spadaju i zečevi i zviždari.
Postoje razne podjele kunića, prema veličini, dužni, tipu i boji dlake. Prema veličini se dijele na velike, srednje, male i patuljaste pasmine. Za kućne ljubimce najčešće se uzgajaju male i patuljaste pasmine.
Najčešće se u uzgojima za kućne ljubimce radi o mješancima više pasmina (uz napomenu da se pasmine različitih veličina NE smiju miješati, također, ovnoliki i patuljasti kunići nisu potpuno kompatibilni) u kojima se najćešće ističu lavoglavi, ovnoliki, rex, sijamski, holandski, angora, te razne njihove kombinacije.
Najnovija pasmina u hrvatskoj je ovnoliki rex - kunići sa spuštenim ušima (ovnoliki), sa baršunasto mekanom dlakom (rex).
Patuljasti/mini kunići obično narastu izmeđi 1-2,5kg te su tako zbog svoje veličine idealni kućni ljubimci. Kao životinje najsličniji su mačkama po svojoj samostalnosti i svojeglavosti, međutim posebni su po svojem svojstvu komuniciranja koje se bitno razlikuje od mačaka i pasa. Kunići najčešće komuniciraju položajem tijela i gestama, izrazito su tihe životinje i glasaju se samo i izvanrednim situacijama. Rijetko tko čuje pravi kuničji krik jer ga oni ispuštaju samo u slučaju životne opasnosti i to je zvuk koji je najsličniji dječjem vrisku.
Osim tog nepoželjnog zvuka, kunići komuniciraju ušima, nosom, repom i lupanjem zadnjih šapa. Udarac šapom je jak i brz i obično signalizira ili da je kunić u strahu i želi upozoriti svoju skupinu na opasnost, ili da kuniću nešto nije po volji. Uz takvo ponašanje zna najčešće i puhnuti glasno kroz nos.
Osim toga kunići znaju režati kao upozorenje i gugutati kada su zaljubljeni.
Kunići su po prirodi jako društvene životinje, žive u skupinama, gradeći tunele pod zemljom, te se najugodnije osjećaju u društvu i u zaštićenim prostorima. Ako nemate mogućnosti pružiti svom kuniću dovoljno pažnje, toplo se preporuča nabaviti par. Naravno pri tome je dobro razmisliti o sterilizaciji/kastraciji jer jedno od svojstva kunića je brzo razmnožavanje.
Kunići postaju spolno zreli sa oko 3-4mj (muški) tj. oko 5-6mj. (ženski) nose mlade oko 3 tjedna, i moguće je da ženka ostane skotna odmah nakon okota. Njihov snošaj traje svega par sekundi, te tako najčešće nastaju neželjena legla i problemi s udomljavanjem. Zato se apelira na vlasnike da uvijek o takvim stvarima razmisle unaprijed.
Što je potrebno sve da bi se udomilo jednog patuljastog kunića? Za početak je potrebna dobra volja, jer ako se radi o mladom kuniću potrebno je "preživjeti" pubertet kao i sa svakim drugim živim bićem. Kunići su jako zaigrani, znatiželjni i živahni, te je potrebno puno strpljenja da ih se nauči što smiju, a što ne smiju (neću vas lagati da će i kad ne smiju nešto probati vas prevariti!). Po prirodi su uredni, idu na wc na jedno mjesto, te je preporučljivo da im se na to mjesto stavi wc (plastična postuda kao i za mačke) pun drvenih peleta ili piljevine. Kunići znaju (pogotovo za vrijeme puberteta) kuglicama označavati svoje područje, te ćete ih morati malo trenitarti dok ne nauče da za označavanjem nema potrebe.
Osim wc-a, dobro je da kunić ima neko svoje "sigurno" mjesto, gajbu ili kućicu, gdje će biti njegove igračke, grančice, tuneli i sl. gdje će otići ako se osjeća nesigurno. Bitno je da nisu stalno zatvoreni jer im je potrebno istrčavanje, razgibavanje - ako im dopustite, pokazat će vam svoj zecoples - najdražu njihovu jutarnju i večernju aktivnost!
Što se tiče prehrane, bitno je da uvijek imaju ponuđenu čistu vodu i kvalitetno sijeno. Uz to se hrane peletima (ovisno o uzrastu, postoje razne vrste hrane), dok zeleno smiju jesti tek nakon 6.mj. ako nisu proveli prvih par mjeseci s majkom, tj. ako su kupljeni po pet shopovima (jako malo uzgajivača drži bebe kuniće dovoljno dugo s majkama da im se potpuno razvije probavni trakt). Krivo je uvjerenje da kunići jedu mrkvu i zelje! Mrkva (plod) je puna šećera i treba im se davati kao "voće" tj. kao poslasticu u ograničenoj količini, lišće mrkve npr. je dobar izbor. Zelje je loš izbor jer nadima, isto kao i kelj, i najbitnije - nikako im ne davati salatu! Kunići najčešće ugibaju zbog neinformiranosti vlasnika. Jako su osjetljivi na probavu i bitno je prvo dobro proučiti koje su biljke za njih dobre, a koje ne. Ljudi su najčešće skloni pretjerivanju, misleći da trebaju što raznolikije bilje davati svom ljubimcu, dok se kunići više orjentiraju na "siromašan" ali kvalitetan izbor.
Kunići najčešće stradavaju zbog probavnih problema, ili trovanjem (npr. većina kućnih biljaka je za njih otrovna), ili zbog proljeva koji je najčešće sekundarni simptom(ovo je najčešće kod beba kunića koji nemaju doljno dobro razvijen probavni trakt), zastoja crijeva (najčešće zbog dlake, ako se kunića ne češlja ili mu se ne daje malt - pasta koja pomaže pri razgradnji).
Ako je vlasnik dobro informiran o njihovoj prehrani, svi ti problemi se mogu lagano zaobići, informacije su obično sve što nam treba. Zdrav kunić živi oko 10 godina, te pri nabavci moramo imati na umu da si uzimamo prijatelja na duže vrijeme!
Osim hranjenja i čišćenja wc-a, kunići ne zahtjevaju puno brige. Treba im tek svako toliko provjeriti noktiće i zube (koji stalno rastu i potrebno je da ih troše!), te ako je bilo što od toga preraslo - odrezati (zubiće najbolje da reže iskusni veterinar). Ostalo se sve svodi na maženje, igranje i uživanciju.
Iz ovoga se može isčitati da kunići nisu jednostavni kućni ljubimci, i da trebaju puno znanja i volje, međutim to je samo početno ulaganje. Ali opet, onima koji nemaju strpljenja nikako ne preporučam kunića kao izbor kućnog ljubimca.
