Nakon iskorištene ponude arapskih jelovnika (4 kupona za po 2 osobe!) pustili smo da nam se malo dojmovi slegnu, kako se ne bismo prenaglili u kritici koja bi možda došla u afektu. No proteklo vrijeme samo je dodavalo minus na minus. Ali krenimo od početka: Ideja osmeročlanog društva bila je obići atraktivnije, egzotičnije, neuobičajenije restorane po Zagrebu, ispitati ponudu i onda eventualno iskušati recepte u vlastitom domu. Tako smo došli i do arapskog restorana – prvog u Zagrebu, koji se tako slatkorječivo reklamira i mami buduće (naivne) goste i čijoj ponudi smo se neobično veselili i birali datum za 'poseban tulum'...
Nakon iskorištene ponude arapskih jelovnika (4 kupona za po 2 osobe!) pustili smo da nam se malo dojmovi slegnu, kako se ne bismo prenaglili u kritici koja bi možda došla u afektu. No proteklo vrijeme samo je dodavalo minus na minus.
Ali krenimo od početka: Ideja osmeročlanog društva bila je obići atraktivnije, egzotičnije, neuobičajenije restorane po Zagrebu, ispitati ponudu i onda eventualno iskušati recepte u vlastitom domu. Tako smo došli i do arapskog restorana – prvog u Zagrebu, koji se tako slatkorječivo reklamira i mami buduće (naivne) goste i čijoj ponudi smo se neobično veselili i birali datum za 'poseban tulum'.
Uplaćena su ukupno 4 kupona (dakle za 8 osoba!) unaprijed, rezervacija je napravljena 5 (pet) dana unaprijed i ostalo je samo iščekivati sretan događaj (kojim smo htjeli obilježiti i dupli rođendan – mada to nije bitno za priču, tek da smo se naročito 'brusili' na uživanje u najavljenim arapskim delicijama).
A onda šokovi, jedan za drugim: Budući da smo se uredno najavili, očekivali smo u najmanju ruku 'redovno' posluživanje. No konobara ni za lijek, jedno prvih pola sata u kojem nismo čak dobili ni ponudu aperitiva a kamoli jelovnik – konobar nam se doduše 'u letu' obraćao da evo stiže, sad će, gužva je (a više od pola restorana je bilo prazno), ima puno nenajavljenih gostiju (koji su usput budi rečeno prije bili i posluženi, i pojeli, i platili, i otišli!!!), a konobar je prošao pola Europe, zna on sve! A mi smo sami čak i svijeće na stolu upalili, još uvijek naivno se veseleći i dogovarajući međusobno raspored isprobavanja 4 najavljena jelovnika – od kojih se ispostavilo da imaju samo 3.
Htjeli smo barem početi pićem, ali ni to nije stizalo, jer nije bilo vremena da nam se ponudi (aperitiv je naravno u toj silnoj 'gužvi' odavno zaboravljen). Kad je konačno ponuđeno – novi šok – imamo samo dvije vrste vina (u restoranu koji radi već duže od godine dana): bijelo i crno, čekamo dostavu (iz Nedodžije valjda?!?). Nakon već gotovo pola popijene runde stižu predjela – ali ne sva odjednom, a servirana na jednom tanjuru (za 2 osobe!!!) i čeka se 'famozni' kruh koji se peče tako da ne stoji niti 15 minuta (!) da stigne svjež na stol (a došao je tek negdje upola glavnog jela!!!) – da ne spominjem da se ne radi o kruhu nego o pogačicama koje svaka iole spretna domaćica ispeče 'u tren oka' ako joj stignu nenajavljeni gosti.
Mi se još uvijek veselimo, nadamo, međusobno ispričavamo osoblje (nastojeći pronaći suvisao razlog takvog potpuno neprofesionalnog pristupa!), probavamo dobivena jela i polako ipak gubimo strpljenje – ali slave se rođendani, moramo biti dobre volje! Prije glavnog jela serviran je prilog, koji se doduše jede s gore navedenim kruhom (koji se mora svježe peći, pa ne dolazi idućih pola sata ili sat – više nismo računali), pa čekamo središnji dio večere – nadajući se da će to isprati dosadašnji gorak okus i da ćemo se barem toga najesti. Ali! 4 jelovnika za 8 osoba opet servirano na 4 tanjura!!! Da ne duljim dalje – isto se ponovilo i s desertom. (Inače, jela nas uopće nisu oduševila – mljeveno meso, piletina, riža, bulgur, s nešto malo uvjetno rečeno drukčijih začina – sve namirnice koje se spremaju kad ti treba brzi obrok.)
Uglavnom, sve zbrojivši, proveli smo u tom (nimalo toplom, niti 'arapski' uređenom) restoranu više od 4 (četiri!) sata (čekajući unaprijed plaćena jela pa zato nismo otišli ranije!), a da smo za to vrijeme ostali i gladni i žedni (da – ne moram valjda napominjati da nam se nije ponudila eventualno još jedna runda! A kava nije bila niti spomenuta!!! Kamoli ponuđena gratis, za sve propuste do tada učinjene!) i potpuno i konačno razočarani – što je konobar, začudo, čak i primijetio pri našem odlasku!
Da na kraju spomenem i ukupan iznos računa (što nam za tu svečanu, planiranu, najavljenu prigodu nije bilo toliko bitno, jer smo bili spremni dodatno, i više potrošiti) – 550 kn, od čega je čak 400 kn uplaćeno unaprijed!
Na kraju je donesen zaključak: dakle, u ovom restoranu bili smo triput: prvi – zadnji – i nikad više!
Možda je to 'arapski' stil – nama se uopće nije svidio, a većina gostiju iz tog društva prošla je i više od pola Europe!
Da, i naše iskustvo je bilo slično, no koliko sam vidio iz drugih mišljenja, izgleda da je to ovisilo o dogovoru vezanom uz bonove (ovo spajanje 2 u 1 jelo, i slično) no to nimalo ne opravdava cijeli negativni doživljaj. Samo velim, da je MOŽDA drugačije ako se ide redovnim putem. U svakom slučaju, mogu se složiti s cijelim mišljenjem, nama je bilo slično.
Nakon iskorištene ponude arapskih jelovnika (4 kupona za po 2 osobe!) pustili smo da nam se malo dojmovi slegnu, kako se ne bismo prenaglili u kritici koja bi možda došla u afektu. No proteklo vrijeme samo je dodavalo minus na minus.
Ali krenimo od početka:
Ideja osmeročlanog društva bila je obići atraktivnije, egzotičnije, neuobičajenije restorane po Zagrebu, ispitati ponudu i onda eventualno iskušati recepte u vlastitom domu. Tako smo došli i do arapskog restorana – prvog u Zagrebu, koji se tako slatkorječivo reklamira i mami buduće (naivne) goste i čijoj ponudi smo se neobično veselili i birali datum za 'poseban tulum'.
Uplaćena su ukupno 4 kupona (dakle za 8 osoba!) unaprijed, rezervacija je napravljena 5 (pet) dana unaprijed i ostalo je samo iščekivati sretan događaj (kojim smo htjeli obilježiti i dupli rođendan – mada to nije bitno za priču, tek da smo se naročito 'brusili' na uživanje u najavljenim arapskim delicijama).
A onda šokovi, jedan za drugim:
Budući da smo se uredno najavili, očekivali smo u najmanju ruku 'redovno' posluživanje. No konobara ni za lijek, jedno prvih pola sata u kojem nismo čak dobili ni ponudu aperitiva a kamoli jelovnik – konobar nam se doduše 'u letu' obraćao da evo stiže, sad će, gužva je (a više od pola restorana je bilo prazno), ima puno nenajavljenih gostiju (koji su usput budi rečeno prije bili i posluženi, i pojeli, i platili, i otišli!!!), a konobar je prošao pola Europe, zna on sve! A mi smo sami čak i svijeće na stolu upalili, još uvijek naivno se veseleći i dogovarajući međusobno raspored isprobavanja 4 najavljena jelovnika – od kojih se ispostavilo da imaju samo 3.
Htjeli smo barem početi pićem, ali ni to nije stizalo, jer nije bilo vremena da nam se ponudi (aperitiv je naravno u toj silnoj 'gužvi' odavno zaboravljen). Kad je konačno ponuđeno – novi šok – imamo samo dvije vrste vina (u restoranu koji radi već duže od godine dana): bijelo i crno, čekamo dostavu (iz Nedodžije valjda?!?). Nakon već gotovo pola popijene runde stižu predjela – ali ne sva odjednom, a servirana na jednom tanjuru (za 2 osobe!!!) i čeka se 'famozni' kruh koji se peče tako da ne stoji niti 15 minuta (!) da stigne svjež na stol (a došao je tek negdje upola glavnog jela!!!) – da ne spominjem da se ne radi o kruhu nego o pogačicama koje svaka iole spretna domaćica ispeče 'u tren oka' ako joj stignu nenajavljeni gosti.
Mi se još uvijek veselimo, nadamo, međusobno ispričavamo osoblje (nastojeći pronaći suvisao razlog takvog potpuno neprofesionalnog pristupa!), probavamo dobivena jela i polako ipak gubimo strpljenje – ali slave se rođendani, moramo biti dobre volje! Prije glavnog jela serviran je prilog, koji se doduše jede s gore navedenim kruhom (koji se mora svježe peći, pa ne dolazi idućih pola sata ili sat – više nismo računali), pa čekamo središnji dio večere – nadajući se da će to isprati dosadašnji gorak okus i da ćemo se barem toga najesti. Ali! 4 jelovnika za 8 osoba opet servirano na 4 tanjura!!! Da ne duljim dalje – isto se ponovilo i s desertom. (Inače, jela nas uopće nisu oduševila – mljeveno meso, piletina, riža, bulgur, s nešto malo uvjetno rečeno drukčijih začina – sve namirnice koje se spremaju kad ti treba brzi obrok.)
Uglavnom, sve zbrojivši, proveli smo u tom (nimalo toplom, niti 'arapski' uređenom) restoranu više od 4 (četiri!) sata (čekajući unaprijed plaćena jela pa zato nismo otišli ranije!), a da smo za to vrijeme ostali i gladni i žedni (da – ne moram valjda napominjati da nam se nije ponudila eventualno još jedna runda! A kava nije bila niti spomenuta!!! Kamoli ponuđena gratis, za sve propuste do tada učinjene!) i potpuno i konačno razočarani – što je konobar, začudo, čak i primijetio pri našem odlasku!
Da na kraju spomenem i ukupan iznos računa (što nam za tu svečanu, planiranu, najavljenu prigodu nije bilo toliko bitno, jer smo bili spremni dodatno, i više potrošiti) – 550 kn, od čega je čak 400 kn uplaćeno unaprijed!
Na kraju je donesen zaključak: dakle, u ovom restoranu bili smo triput: prvi – zadnji – i nikad više!
Možda je to 'arapski' stil – nama se uopće nije svidio, a većina gostiju iz tog društva prošla je i više od pola Europe!