Ivan Babić pjesnik je koji se ne ističe kakvim opsežnijim poetskim opusom, no unutar dviju objavljenih zbirki pjesama te ove knjige pjesama razvidna je neobična mnogolikost njegovih poetičkih modusa. Svojevrsnu heterogenost poetskoga govora on je, naime, iskazao već u prvoj zbirci «Kasna molitva prstiju», objavljenoj 1999. godine, u kojoj je kritika zamijetila finu spiritualizaciju stvarnosti i pjesničkoga jezika koji upućuje na tu stvarnost, a ne na samoga sebe. No, istodobno, uočena je humorna, pokatkad i groteskna intonacija koja unekoliko proturječi osluškivanju transcendentalija. U drugoj pak zbirci «Zvizda» dvostrana usmjerenost poetskoga diskursa iščitava se u nekoj nasuprotnosti s jedne strane zavičajnosti i memorabilnih figura te s druge strane paundovskoga uživljavanja u razne persone, odnosno pisanja na način pjesničkih izričaja nekih nadahniteljskih starijih autora ili Babiću bliskih poetskih suvremenika. Hotimično pripuštanje poetičke heterogenosti, koje zasigurno svjedoči, o pjesnikovoj toleranciji, kreativnoj znatiželji, ali i o samopropitivanjima o statusu lirskoga subjekta, još je naglašenije u ovoj knjizi.

Od mnogih hrvatskih pjesnika Ružica Orešković (rođena 1933. u Perastu, a umrla 1993. u Zagrebu) naslijedila je ne samo čežnju ka slobodi pjevanja i življenja, nego i svojevrsnu boemsku društvenost koja joj je priskrbila mnoštvo prijatelja i poklonika.

Među osnivačima je legendarne tribine Jutro poezije, a dugo vremena je i domaćica ili voditeljica poetskih okupljanja, tako da su generacije pjesnika upravo tu doživjeli pravo otkriće vlastitog izbora. Ružica Orešković objavila je knjigu pjesama Krila ulice 1963. godine, a potom se nižu Podivljali golubovi (1968.), Proročanstvo trava (1976.), Vežem dušu konopcem (1983.), a članica Društva hrvatskih književnika postaje 1984. godine.

Pjesma Ružice Orešković gotovo uvijek nastoji dosegnuti i spojiti u svojevrsni zagrljaj 'ljudsku dušu' i 'nebo', 'hram i vino', gdje je pjesnikinja ne samo uslužna domaćica, nego i sama ne razlikuje nebo od čovjeka, ali isto tako pjesnikinja moli da izmisli gospod osmi dan kako bi mogla dohvatiti vlastitu ljubav koja joj izmiče, dok se robijašu snova skinu okovi i ne dostigne čak i željenu 'nijemost' kojom bi se dokazala vrijednom ljubavi!

Iako se čitatelju može učiniti kako je glavna tema pjesništva Ružice Orešković svojevrsna uskraćenost, ne samo u ljubavi koja je tako varljiva da joj je to 'prešlo u prirodu', nego i uskrata vitalnih ljudskih potreba, kao pjesnikinja ona svoju uskraćenost čini javnom, ali i 'obvezom' prema vlastitu životu, koji nastoji živjeti s prijateljima i u okruženju koje prepoznaje kao svojevrsni zajednički 'emocionalni dom'.
Pjesnikinja ironično ali i dobrodušno objedinjuje ono što čini čovjekov svijet: pjesmu i istinu, upravo ono po čemu je Ružica Orešković nesumnjivo zaslužila biti dio hrvatske poetske memorije.

Već u prvim stihovima zbirke „Sanjajući anđela“ Husić iskazuje jednu od dvije postojane sastavnice svoga pjevanja. Prva, pozicija pjesnika kao sudbinom (rođenjem?!) određenog svjedoka svijeta i njegovih mijena, čak moralnog arbitra, onog koji je vazda raspet, usprkos čistoći, dobroti pa i ljepoti vlastitih namjera, koje nitko ne razumije i ne prihvaća. Iz toga prirodno slijedi druga sastavnica: pjesnik je gubitnik po pozivu, govornik za gluhe uši, s egzistencijalnom jezom zagledan u groblje vlastitih iluzija.

Avantura ove knjige sastoji se u tome što «popisuje» toliko različitih glasova, pri čemu te glasove ne pokušava pomiriti i uskladiti; pa tako ovdje imamo kolektivnog i subjektivnog pjevanja, retoričkih i emotivnih tonaliteta, slikama bogatih i zvukovima raskošnih stihova, gole i hladnjikave stvarnosne poezije…

U neku ruku Žitnik sobom nosi jednu crtu lirike Francoisa Villona, francuskog pjesnika iz 15. stoljeća, koji je vlastitim emocijama i neposrednošću osobnog osjećaja svijeta probio zacementiranu retoriku tadašnje poezije. Doduše, Davorin Žitnik ne nudi „pjesničku i životnu retrospektivu“, kao spomenuti Villon i njegov sudbinski ponavljani refren: Ali gdje su lanjski snijezi, nego valja vidjeti kako pjesnik obavlja nešto što bi se moglo nazvati „stišnim zgušnjavanjem smisla“. Različite asocijativne iskre iznenada „osvjetljavaju“ ne samo slike iz prošlosti, događaje ili naizgled puka imena, dajući im snažnu motivaciju kako bi se razotkrile u novoj složenosti nastajućeg znaka.