Roklicer stvara i mistificira lik neprilagođenoga gradskog pjesnika, intelektualca bez ideala koji se od potpune rezignacije brani alkoholom i poezijom, koji tu rezignaciju posreduje humorističkim kodom, omogućujući i sebi i drugima prividno neobveznu tematizaciju svojih uvida i svoga iskustva. U portretiranju tog protagonista autor poseže za uvriježenim motivskotematskim evidencijama. Budući da sâm pred nama ispisuje afektirani dnevnik, njegov karakter možemo dohvaćati polazeći od ponuđenih storija o životu, braku, obvezama, seksu, prostitutkama, razgovora o ženama, bolestima, poeziji, asocijacija na Jesenjina, Dan žena u Tadžikistanu, samoubojstvo i sl. Kao i u prozama Bukowskoga, ponuđene ispovijesti podupiru impozantne količine alkohola (Noge me bole od stajanja za šankom). U pjesmi Priznajem ovdje Roklicerov protagonist sladostrasno nabraja svoje poroke i mane:

Redovito pijem.

Liječim se na psihijatriji.

Uživam u lakim drogama.

Ne poštujem zakone, vlast, ni činovnike.

Imam ljubavnicu...

Svrha ovog gestualnog nabrajanja je iskazivanje prezira spram okolnoga svijeta i načela njegova funkcioniranja, ali i nalaženje potencijalnih srodnika i istomišljenika s kojim je možda moguće otpočeti nekonvencionalnu komunikaciju.

Roklicerov lirski protagonist, dakle, neprestano tematizira i kao rijetku biljku zalijeva svoju neprilagođenost. On ritualno odbija sudjelovati u svakom obliku dnevne rutine. Međutim, pritom ga se ne bi moglo prispodobiti liku revolucionara nego običnoga čovjeka koji neizbježno dospijeva u paradoksalan položaj. Primjerice, s jedne je strane oženjen i zaposlen, a, s druge, na svaki način želi potkopati instituciju braka i konvencionalno funkcioniranje društva, te njegova pobuna obično završava za šankom uz solilokvij i još jednu rundu za staro društvo. Kao bura u krigli piva. Roklicerova je kritičnost (kao, uostalom, i duhovitost) situacijska, prigodna. Ona, s vremena na vrijeme, uključuju i asocijacije na literaturu i kulturu. Zatječemo je, primjerice, u naslovima Zeko i potočić, Lovac u žitu, Strah od letenja, Nigdar ni tak bilo...  kojima se manje računa na uspostavljanje intertekstualnih relacija i dijalogičnost vlastitoga teksta u babilonskoj biblioteci, a više se kani naglasiti kultiviranost i informiranost lirskoga govornika.

Na razini iskazivanja, zbirku Pivo ne ostavlja mrlje od kave odlikuju narativnost i izravnost. Pojedinačne pjesme opisuju pojedine prizore i situacije, nastojeći izdvojiti njihove ključne kadrove i rečenice. Naglasak pritom nije na spoznajnoj vrijednosti izdvojenoga, nego na slijedu, preciznosti, zaokruženosti i sugestivnosti teksta. Govor Roklicerova lirskog protagonista ujedinjuje frajersku samouvjerenost i luzersku apatičnost. Taj govor na trenutke podsjeća na izravnost jezika novovalnih tekstova (stara kurva, okej, čista zajebancija, svijet je u kurcu...), s tom razlikom što Roklicer ne vjeruje u snagu angažmana. U njegovim su pjesmama psovke počesto poštapalice, a vulgarizmi sredstva uvjeravanja ili pojačavanja dojma upravo rečenoga. Pjesnički se ritam temelji na neznatnoj stilizaciji i dinamizaciji razgovorne rečenice.

Na stilskoj razini, ovaj se pjesnik najviše oslanja na antitezu, figuru iskazivanja suprotnosti koja je prikladno sredstvo naglašavanja sukoba ideja ili emocija, dramatiziranja situacije, polemičkoga uvjeravanja, gdjekad i izazivanja smijeha. Već spomenuta sklonost otprve vidljivom efektu, tj. efektu na prvu loptu, najčešće se ostvaruje uvođenjem neočekivane ili prividno neočekivane tvrdnje koja se temelji na antitezi ili kojoj drugoj figuri suprotnosti – paradoksu, oksimoronu... Npr.:

-          Boris je grobar

i piše ljubavne pjesme.

-          odmaram se od nerada

-          Umjesto ordenja ponosno nosim hemoroide.

Tim i sličnim stihovima stvara se učinak iznevjerenoga očekivanja koje je posebice stilogeno kada se zatekne u poenti. Takva su sučeljavanja raznorodnih i udaljenih poetskih evidencija gdjekad temelj poetskoj dosjetci, gegu za jednokratnu uporabu, a gdjekad iz korijena preosmišljavaju tekst i potiču čitatelja na slojevitije čitanje i kompleksniju interpretaciju naoko jednostavnoga iskaza.

Zbirka Pivo ne ostavlja mrlje od kave Roberta Roklicera iznova aktualizira stara pitanja: Ima li poezija granica? Krije li se stih iza svake rečenice koju možemo izgovoriti? Može li svakodnevno iskustvo postati spoznajni unikat? i sl. Roklicerovi odgovori na ta pitanja su nedvojbeni: Da! Da! Da!

Krešimir BAGIĆ